Na poslednjem stolu u školskoj informatičkoj učionici stajao je mali plavi računar. Imao je zaobljen ekran, dve lampice iznad tastature i četiri točkića ispod postolja. Zahvaljujući njima, nastavnici su mogli da ga premeštaju iz jedne učionice u drugu.

Zvao se Vini.

Godinama je pomagao đacima da pišu prve sastave i prave crteže. Na njegovom kućištu videlo se nekoliko ogrebotina, a slovo A na tastaturi gotovo se izbrisalo od upotrebe.

Bio je zadovoljan svojim poslom. Ipak, svaki put kada bi deca na ekranu otvorila fotografiju planine ili mora, poželeo bi da sazna kako ta mesta izgledaju van ekrana.

„Jednog dana otići ću u pravu pustolovinu“, govorio je sebi.

Pored njega su stajali novi, tanki računari. Njihove baterije trajale su dugo, a ekrani su svetleli jarkim bojama. Često su putovali do drugih učionica.

Vini je uglavnom ostajao priključen na zidnu utičnicu. Njegova stara baterija brzo se praznila, pa niko nije želeo da ga odveze predaleko.

Jednog petka učenici trećeg razreda pripremali su se za školski sajam nauke. Napravili su veliku prezentaciju o putovanju vode kroz prirodu.

Na prvom slajdu padala je kiša. Zatim je voda tekla niz planinu i ulivala se u reku. Na kraju ju je sunce zagrevalo i vraćalo u oblake.

Đaci su na Viniju crtali slike i birali naslove. Snimili su i svoje glasove kako objašnjavaju svaki deo kruženja vode.

Mali računar pažljivo je čuvao sve datoteke.

„Sutra će našu prezentaciju gledati cela škola“, rekla je učiteljica.

Deca su se radovala sajmu. Pre odlaska proverila su poslednji slajd i sačuvala projekat pod nazivom „Kapljicina pustolovina“.

Planirali su da ujutru prenesu prezentaciju na računar u svečanoj sali.

Čim su poslednja vrata škole zatvorena, nebo je prekrio gust oblak. Vetar je podigao lišće iz dvorišta i zalepio ga za prozore.

Ubrzo je počela oluja.

Munja je osvetlila učionicu. Posle snažne grmljavine nestalo je svetla. Računari su se ugasili, a hodnici su utonuli u mrak.

Nakon nekoliko minuta uključilo se pomoćno osvetljenje. Male lampe iznad izlaza obasjale su pod zelenkastim sjajem.

Vini je ponovo otvorio oči na ekranu.

Radio je na bateriji, ali je u donjem uglu stajalo upozorenje:

„Preostalo 27 odsto.“

Pokušao je da se poveže sa školskom mrežom. Ruter nije odgovarao.

Na stolu preko puta probudio se novi srebrni računar.

„Nema interneta“, rekao je zabrinuto. „Kako će ujutru otvoriti prezentaciju u sali?“

„Datoteka je sačuvana kod mene“, odgovorio je Vini.

„Onda si ti jedini koji je ima.“

Stari računar je pogledao prema vratima učionice. Svečana sala nalazila se na drugom kraju škole.

Prvi put je imao razlog da napusti svoje mesto.

Isključio je kabl za punjenje i polako pokrenuo točkiće. Motor ispod postolja tiho je zujao.

„Kuda si krenuo?“, upitao je srebrni računar.

„Odneću prezentaciju do projektora.“

„Sa tom baterijom nećeš stići.“

Na ekranu je sada pisalo 25 odsto.

Vini je ipak nastavio prema vratima.

Novi računar se nekoliko trenutaka premišljao. Zatim je preklopio ekran i skliznuo u korpu na Vinijevom postolju.

„Moja baterija je puna“, rekao je. „Mogu da ti pomognem ako tvoja oslabi.“

Zajedno su izašli u hodnik.

Škola je noću izgledala sasvim drugačije. Crteži na zidovima pomerali su se pod svetlošću munja. Veliki globus kraj biblioteke bacao je okruglu senku preko poda.

Vini je pažljivo vozio napred. Svaka neravnina tresla mu je tastaturu.

Kod stepeništa su morali da stanu. Svečana sala nalazila se u prizemlju, a računar nije mogao da se spušta niz stepenice.

„Postoji rampa pored školske biblioteke“, setio se njegov saputnik. „Njome svakog dana prolaze kolica sa knjigama.“

Put do rampe bio je duži. Baterija se već spustila na 19 odsto.

Krenuli su pored zatvorenih učionica. Iza jednih vrata čulo se tiho brujanje.

Automatska mašina za čišćenje upravo je izašla u hodnik. Njene četke brzo su se okretale, a veliko svetlo prelazilo je sa jednog zida na drugi.

Vini joj se sklonio, ali je desnim točkom zakačio ranac koji je neko ostavio pored klupe. Postolje se zaglavilo.

Pokušao je da krene napred. Točak se samo vrtio u mestu.

Mašina za čišćenje približavala se i gurala pred sobom malu gomilu vode.

„Ugasi motor“, rekao je srebrni računar. „Samo trošiš bateriju.“

Vini ga je poslušao.

Njegov saputnik otvorio je ekran i usmerio svetlost prema podu. Remen ranca obmotao se oko točka.

Na postolju je visio mali plastični držač za kablove. Vini ga je spustio i njime podigao remen. Posle nekoliko pokušaja uspeo je da oslobodi točak.

Mašina je prošla pored njih i nastavila da čisti hodnik.

Baterija je pokazivala 15 odsto.

Stigli su do rampe i polako se spustili u prizemlje. Vrata svečane sale bila su odškrinuta. Domar ih je tog popodneva ostavio otvorena dok je unosio stolice.

Na velikom zidu visilo je belo platno. Projektor je stajao na stolu, spreman za jutarnju priredbu.

Vini mu je prišao i pokušao da pošalje prezentaciju bežičnim putem.

Veza nije radila.

„Potreban nam je kabl“, rekao je.

Pregledali su fioke stola. U prvoj su pronašli baterije za mikrofone. Druga je bila puna olovaka i papira.

U poslednjoj fioci nalazio se dugačak crni kabl.

Jedan njegov kraj odgovarao je projektoru. Drugi je mogao da se priključi na Vinija.

„Ponekad dobro dođe to što imaš stare priključke“, rekao je srebrni računar.

Vini se prvi put te večeri nasmejao.

Povezao se sa projektorom i otvorio prezentaciju. Na velikom platnu pojavila se nasmejana kap vode.

Međutim, zvuk se nije čuo.

Snimci dečjih glasova ostali su na novom računaru. Đaci su ih tog dana uređivali na njemu i još ih nisu prebacili u završni projekat.

Sada je svaki računar imao samo deo prezentacije.

Na stolu su pronašli kratak kabl kojim su mogli da se povežu jedan sa drugim. Srebrni računar poslao je snimke, a Vini ih je dodao na odgovarajuće slajdove.

Posao je tekao sporo.

Preostalo je devet odsto baterije.

Zatim šest.

Kada su ubacili poslednji zvuk, Vini je pokrenuo prezentaciju od početka.

Na platnu se pojavila kapljica koja pada iz oblaka. Dečji glas objasnio je kako kiša stiže do zemlje. Reka je potekla između nacrtanih obala, a sunce je podiglo vodenu paru prema nebu.

Sve je radilo.

„Sačuvaj novu verziju“, rekao je srebrni računar.

Vini je kliknuo na dugme.

Na ekranu je ostalo samo dva odsto baterije.

Preneo je završenu prezentaciju na drugi računar, čija je baterija bila gotovo puna. Zatim se ugasio.

Sutradan ujutru učiteljica je ušla u svečanu salu i začuđeno zastala.

Stari plavi računar nalazio se ispred projektora. Pored njega stajao je novi računar sa otvorenom prezentacijom.

Ubrzo su stigli i učenici.

„Kako je Vini dospeo ovde?“, upitala je jedna devojčica.

Niko nije znao odgovor.

Učiteljica je pronašla sačuvanu datoteku i povezani kabl. Mreža još nije radila, ali im internet više nije bio potreban. Prezentaciju su mogli da puste direktno sa računara.

Sajam je počeo u deset sati.

Kada se na velikom platnu pojavila „Kapljicina pustolovina“, sala se ispunila aplauzom. Vini je do tada ponovo bio priključen na struju. Njegove dve lampice zasijale su kao male oči.

Gledao je planine i reke koje su đaci nacrtali. Posmatrao je oblake koji putuju preko neba.

Te noći nije stigao do mora. Nije video ni pravu planinu. Ipak, prošao je kroz mračne školske hodnike i rešio problem koji niko drugi nije primetio.

Za jedan mali računar, to je bila sasvim velika pustolovina.

Posle sajma više nije ostajao na poslednjem stolu. Učenici su ga vodili u biblioteku kada su istraživali nove teme. Ponekad bi ga odvezli i u dvorište da prikažu fotografije za čas prirode.

Na njegovo kućište zalepili su nalepnicu u obliku nasmejane kapljice. Ispod nje su napisali:

„Vini, čuvar naših priča.“

Mali računar je i dalje voleo da gleda slike dalekih krajeva. Sada je znao da će jednog dana možda videti i neki od njih.

Do tada su ga čekale učionice pune pitanja i deca sa novim idejama.

A to je bilo dovoljno za mnogo novih pustolovina.