Na prvoj stranici nove sveske Marina je nacrtala lisicu. Imala je ogroman rep, tanke noge i jedno uho veće od drugog.

Ispod crteža napisala je:

„Životinje koje ću danas videti.“

Planirala je da tokom šetnje dopuni stranicu crtežima zeca i srne. Nadala se da će ugledati i sovu, iako joj je tetka objasnila da se mnoge sove odmaraju tokom dana.

Marina je volela životinje i želela je da sazna kako žive izvan dvorišta i zoološkog vrta. Zato ju je tetka Jelena, koja je radila kao biolog, povela na obeleženu stazu kroz obližnju šumu.

Pre polaska su spakovale vodu i užinu. Ponele su i mali dvogled. Tetka je u ranac stavila pribor za prvu pomoć i kesu za otpatke.

„Da li ćemo se približiti životinjama?“, upitala je devojčica.

„One odlučuju koliko će nam se približiti“, odgovorila je Jelena. „Mi ostajemo na stazi i posmatramo.“

To je zvučalo mnogo sporije od pustolovine koju je Marina zamišljala. Ipak, stavila je svesku u džep jakne i krenula.

Na ulazu u šumu dočekao ih je hlad. Sunčeva svetlost probijala se kroz lišće i pravila svetle krugove po zemlji. Iznad njihovih glava čulo se šuštanje, a negde u daljini uporno je kucao detlić.

Marina je gledala levo i desno, očekujući da iza svakog stabla ugleda neku životinju.

Nije videla nijednu.

Posle nekoliko minuta postala je nestrpljiva.

„Možda se danas sve kriju.“

„Verovatno nas već posmatraju“, rekla je tetka. „Mi smo glasni gosti u njihovom domu.“

Devojčica je odlučila da hoda tiše. Pažljivo je spuštala stopala i trudila se da ne gazi suve grančice. Ubrzo je primetila dva mala udubljenja u blatu kraj staze.

Čučnula je i pokazala ih prstom.

„Šta je ovo?“

Trag je ličio na dva izdužena lista koja se dodiruju na jednom kraju.

Jelena joj je pružila knjižicu sa crtežima životinjskih stopa. Zajedno su uporedile oblike.

„Ostavila ga je srna“, zaključila je Marina.

Odmah je otvorila svesku i nacrtala trag pored lisice.

„Ali nismo videle srnu“, rekla je.

„Trag nam ipak govori da je prošla ovuda.“

Nastavile su da hodaju. Na jednom panju pronašle su šišarku sa koje je neko uredno skinuo skoro sve ljuspice.

Marina je pomislila da ju je grickao miš. Tetka joj je pokazala da na vrhu nije ostalo mnogo vlakana. To je bio jedan od znakova da se tu hranila veverica.

Devojčica je pogledala prema krošnjama. Na visokoj grani nešto riđe brzo je nestalo iza debla.

„Videla sam rep!“

Nije stigla da podigne dvogled, ali je u svesku ipak nacrtala vevericu. Ovoga puta oba uha bila su iste veličine.

Kod malog proplanka zastale su da popiju vodu. Marina je sela na oboreno stablo i otvorila kutiju sa užinom.

Tada se u travi nešto pomerilo.

Nedaleko od njih čučao je divlji zec. Krzno mu je bilo smeđe poput suve zemlje, pa ga je jedva primetila. Oči su mu bile širom otvorene.

Marina je iz kutije izvadila komadić šargarepe.

„Da mu ostavim malo hrane?“

Tetka je tiho odmahnula glavom.

Objasnila joj je da divlje životinje same pronalaze odgovarajuću hranu. Ako se naviknu da je dobijaju od ljudi, mogu početi da im prilaze. To za njih često nije bezbedno.

Devojčica je vratila šargarepu u kutiju.

Ostale su mirne još nekoliko trenutaka. Zec je pomerio uši, zatim je u dva brza skoka nestao u visokoj travi.

Marina je želela da potrči za njim kako bi ga bolje videla. Setila se dogovora sa početka šetnje i ostala na mestu.

„Mnogo je brži nego što izgleda“, prošaputala je.

Pored crteža zeca dopisala je: „Ne juriti.“

Staza ih je dovela do plitkog potoka. Voda je žuborila preko glatkog kamenja, a iznad nje su leteli sitni plavi vilini konjici.

Na granama niskog žbuna zaplela se plastična kesa. Njeni krajevi pomerali su se na vetru.

„Ona ne pripada ovde“, rekla je Marina.

Jelena je iz ranca izvadila rukavice. Skinula je kesu sa granja i stavila je među otpatke koje će odneti do kante. Devojčica je zatim primetila plastični zatvarač između kamenova. Pokazala ga je tetki, koja ga je takođe pokupila.

Nekoliko metara dalje začuo se brz šum.

Marina je pogledala prema vodi i ugledala malu žabu. Sedela je na vlažnom kamenu, gotovo potpuno mirna.

Devojčica je čučnula da je bolje vidi. Nije je dodirnula. Samo je posmatrala kako joj se grlo lagano pomera pri svakom udahu.

Kada su nastavile put, sveska je već bila puna crteža. Ipak, Marina još nije videla lisicu niti srnu. Nadala se bar jednoj velikoj životinji koju bi mogla da posmatra kroz dvogled.

Staza je postajala strmija. Na vrhu uspona nalazila se drvena osmatračnica. Popele su se na nju i sele iza niske ograde.

Ispred njih se pružala mirna livada.

Čekale su.

Prošlo je pet minuta. Zatim još nekoliko.

Marina je počela da vrti olovku između prstiju. Čula je zujanje pčele i lišće koje se pomera na vetru. Velike životinje nisu izlazile iz šume.

„Koliko dugo moramo da sedimo?“, šapnula je.

„Možemo još malo“, odgovorila je tetka. „U prirodi ne postoji raspored predstava.“

Devojčica se naslonila na ogradu. Zamislila je kako će kod kuće svima pokazati samo trag srne i pola veveričjeg repa.

Tada je na drugom kraju livade zadrhtala visoka trava.

Pojavila se srna.

Izašla je polako i zastala. Podigla je glavu, pa nekoliko trenutaka osluškivala okolinu. Ubrzo je iz šume izašlo i malo lane.

Marina je prestala da diše.

Tetka joj je bez reči pružila dvogled.

Kroz stakla je jasno videla bele tačkice na krznu mladunčeta. Lane je napravilo nekoliko nesigurnih koraka, zatim se približilo majci. Srna mu je njuškom dotakla leđa.

Devojčica je želela da pozove tetku, ali je shvatila da i ona gleda. Nije bilo potrebe da govori.

Posle nekoliko minuta životinje su prešle livadu i nestale među stablima.

Marina je spustila dvogled.

„Da smo pričale glasno, pobegle bi.“

„Verovatno se ne bi ni pojavile“, rekla je Jelena.

Na povratku je hodala sporije nego ranije. Više nije gledala samo ispred sebe. Primećivala je izgrebanu koru na stablu i sitne rupe u zemlji. Svaki znak mogao je da otkrije ko je tu prošao.

Kod ulaza u šumu srele su porodicu sa dvoje male dece. Ona su uzbuđeno trčala prema stazi.

Marina im je pokazala svesku.

„Ako želite da vidite životinje, morate da slušate“, rekla je. „I nemojte da ih hranite.“

Kod kuće je raširila crteže preko stola. Na prvoj stranici lisica je ostala sama. Nju tog dana nije ugledala.

Ipak, sveska je bila puna tragova i sitnih otkrića. Na poslednjoj strani nacrtala je srnu sa lanetom na livadi. Pored njih je dodala drvenu osmatračnicu.

Ispod crteža napisala je:

„Šuma je njihov dom. Dobri gosti hodaju tiho.“

Lisicu će potražiti drugi put.

Sada je znala da je potraga deo pustolovine.