Una je živela u maloj kući kraj mora. Sa prozora svoje sobe mogla je da vidi luku, kameni dok i stari svetionik podignut na najvišoj litici.

Tokom dana svetionik je izgledao kao obična bela kula sa crvenim krovom. Noću bi se na njegovom vrhu palila snažna svetlost. Veliki zlatni krug prelazio je preko mora i pokazivao brodovima put do obale.

Una je volela da leži u krevetu i prati svetlosni snop.

Kad god bi prešao preko njenog prozora, zidovi sobe nakratko bi zasijali. Devojčica bi tada znala da svetionik čuva sve koji plove po mraku.

Jedne večeri more je bilo neobično nemirno. Talasi su udarali o stene, a vetar je nosio miris kiše. Ribari su vezivali čamce čvršćim konopcima, dok su galebovi tražili zaklon među krovovima.

Una je sedela kraj prozora i čekala poznatu svetlost.

Prošao je jedan minut.

Zatim još jedan.

Svetionik je ostao taman.

Devojčica je obukla plavi džemper i otrčala u kuhinju. Njen deda Rade sedeo je kraj peći i popravljao staru ribarsku mrežu.

„Deko, svetionik se nije upalio“, rekla je zabrinuto.

Deda je prišao prozoru i pogledao prema litici. Njegovo lice postalo je ozbiljno.

„Čuvar svetionika ga pali svake večeri pre nego što sunce nestane“, rekao je. „Nešto se sigurno dogodilo.“

U luci se začulo zvono. Jedan dugi udarac pozivao je meštane da se okupe. Deda je obukao kabanicu i uzeo veliku lampu.

„Pođi sa mnom“, rekao je Uni. „Drži se blizu.“

Kada su stigli do luke, ljudi su već pripremali dodatne fenjere. Nekoliko ribarskih čamaca još se nalazilo na moru, pa je trebalo što pre vratiti svetlost.

Deda Rade je sa još dvojicom ribara krenuo prema kraju doka. Tamo će postaviti velike lampe koje mogu privremeno da pokažu pravac brodovima.

Una je ostala kraj lučke kućice sa bakom Marom, koja je delila tople ćebadi.

Tada je devojčica začula tiho grebuckanje.

Ispod jedne prazne korpe krio se mali galeb. Perje mu je bilo srebrno, a vrhovi krila svetlucali su plavom bojom.

Una je podigla korpu.

„Da li si povređen?“, upitala je.

Galeb je odmahnuo glavom.

„Svetioniku je potrebna pomoć“, rekao je.

Una je iznenađeno sela na mokru dasku.

„Ti umeš da govoriš?“

„Večeras svi stanovnici mora mogu da razgovaraju sa onima koji žele da ih saslušaju“, odgovorio je galeb. „Zovem se Svitac. Pratio sam svetlost kada ju je velika oluja odnela sa vrha kule.“

Pokazao je kljunom prema tamnim oblacima iznad litice.

„Kako oluja može da odnese svetlost?“, upitala je Una.

„Ovo nije obična oluja.“

Svitac je raširio krila i poleteo prema svetioniku. Posle nekoliko trenutaka vratio se i spustio pred devojčicu.

„Čuvar je zaključan u kuli. Vrata je prekrila čarolija i otvoriće se samo pred nekim ko se ne plaši da uđe u tamu.“

Una je pogledala dedu na kraju doka. Njegove lampe bile su male u poređenju sa mrakom koji se širio preko mora.

Pozvala je baku Maru i ispričala joj šta je čula. Baka je pažljivo pogledala neobičnog galeba. Zatim je uzela fenjer sa zida i pružila ga unuci.

„Ići ćemo zajedno“, rekla je.

Staza do svetionika bila je mokra i klizava. Baka je držala Unu za ruku, dok je Svitac leteo nekoliko koraka ispred njih. Vetar je savijao visoku travu i gurao im kapuljače preko očiju.

Kada su stigle do kule, pronašle su vrata prekrivena crnim granama. Trnje se pomeralo kao da je živo.

Una je podigla fenjer.

„Došle smo da vratimo svetlost“, rekla je.

Grane su zadrhtale i počele da se povlače. Vrata su se otvorila uz duboku škripu.

U podnožju kule čekao ih je čuvar Petar. Imao je dugu sedu bradu i kaput sa sjajnim dugmadima.

„Pokušao sam da upalim svetionik“, objasnio je. „Na vrhu kule pronašao sam samo ovu poruku.“

Pružio im je komadić papira.

Na njemu je plavim slovima pisalo:

„Svetlost sada pripada onome koga niko ne primećuje.“

Svitac je sleteo na prozor i pogledao oblake.

„Znam ko ju je uzeo“, rekao je. „U oluji živi mali oblak po imenu Oblačko. Mesecima prolazi iznad sela, a ljudi se žale čim ga ugledaju. Govore da im kvari izlete i sakriva sunce.“

„Zašto je onda uzeo svetlost?“, upitala je Una.

„Verovatno je želeo da ga neko konačno vidi.“

Popeli su se uskim stepenicama do vrha kule. Tamo je stajalo veliko stakleno sočivo, ali u njemu nije bilo ni traga svetlosti.

Iznad krova se spustio taman oblak. U njegovoj sredini sijao je zlatni krug koji je nekada pripadao svetioniku.

Una je izašla na mali balkon. Vetar ju je odmah povukao za kabanicu.

„Oblačko!“, povikala je. „Vrati nam svetlost! Brodovi ne mogu da pronađu luku.“

Iz oblaka se začuo dubok glas.

„Svi traže svetlost. Mene niko ne želi.“

Mala kap kiše pala je Uni na obraz.

„Zašto misliš da te niko ne želi?“, upitala je.

Oblak se spustio bliže kuli.

„Kada se pojavim, ljudi zatvaraju prozore. Deca sklanjaju igračke iz dvorišta. Čak i galebovi beže od mene.“

Svitac je spustio glavu.

„Bežimo zato što su tvoj vetar i munje opasni“, rekao je. „To ne znači da nam nisi potreban.“

Oblačko je tiho zagrmeo.

Una se setila bašte iza svoje kuće. Tokom leta je svakoga jutra zalivala cveće. Posle kiše, trava bi postala zelena, a mali puževi izlazili bi iz svojih skrovišta.

„Bez oblaka ne bi bilo kiše“, rekla je. „Bez kiše bi presušili bunari. Biljke ne bi mogle da rastu.“

Oblačko je postajao sve svetliji dok ju je slušao.

„Da li je to istina?“

„Naravno“, odgovorila je baka Mara. „Kada se pojaviš posle mnogo toplih dana, celo selo ti se raduje. Samo ti to nikada nismo rekli.“

Oblak je dugo ćutao.

„Hteo sam da svetlost ostane kod mene“, priznao je. „Mislio sam da će me tada svi gledati.“

Una je pažljivo prišla ogradi balkona.

„Mogao si da nam kažeš da si usamljen.“

„Oblaci ne umeju uvek da pronađu prave reči“, odgovorio je Oblačko.

Devojčica je podigla dlan prema njemu.

„Možeš da pokušaš sledeći put.“

Zlatni krug se odvojio od oblaka i polako doplovio do kule. Prošao je kroz staklo i smestio se u središte velikog sočiva.

Svetionik je zasijao.

Snažan snop svetlosti poleteo je preko nemirnog mora. Prešao je preko talasa i obasjao jedra prvog ribarskog čamca koji se vraćao kući.

Iz luke su se začuli radosni povici.

Oblačko se smanjio dok nije postao mekan kao jastuk. Vetar se stišao, a teške kapi pretvorile su se u blagu kišu.

„Mogu li da ostanem iznad sela još malo?“, upitao je.

„Možeš“, rekla je Una. „Baštama će prijati kiša.“

Kada su se vratile u luku, poslednji čamac je upravo pristajao uz dok. Deda Rade je čvrsto zagrlio Unu.

Baka mu je ispričala sve o začaranim granama i usamljenom oblaku. Deda je podigao pogled prema nebu.

„Dobro došao, Oblačko!“, povikao je.

Ostali meštani su mu se pridružili.

Oblak je od radosti pustio nekoliko krupnih kapi koje su pale pravo na dedin šešir. Svi su se nasmejali.

Od te večeri ljudi u selu više su obraćali pažnju na nebo. Kada bi Oblačko stigao, deca bi mu mahala sa prozora. Vrtlari bi iznosili prazne kante da sakupe kišnicu, a ribari bi mu zahvaljivali što im je na vreme najavio oluju.

Una se često vraćala do svetionika. Svitac bi je čekao na ogradi, a čuvar Petar bi joj dozvolio da zajedno s njim upali svetlost.

Jedne mirne noći sedela je sa dedom na terasi i posmatrala zlatni snop kako prelazi preko mora.

Visoko iznad njega plutao je mali srebrni oblak.

„Ponekad neko napravi veliku nevolju zato što ne zna kako da zatraži pomoć“, rekla je Una.

Deda je klimnuo glavom.

„Zato vredi saslušati i one koji govore veoma tiho.“

Svetlost je prešla preko prozora njihove kuće. Una se uvukla pod ćebe i zatvorila oči.

Napolju je more mirno disalo, svetionik je čuvao brodove, a Oblačko je lagano plutao iznad uspavanog sela.

Ovoga puta niko na nebu nije bio usamljen.