Luka, dečak sa očima boje letnjeg neba i kosom mekom kao tek očešljani pamuk, voleo je da provodi sate posmatrajući oblake.

Njegova soba je bila prepuna crteža oblaka, od kojih je svaki nosio delić njegove mašte. Zamišljao je da su to neistraženi svetovi, puni čudnih stvorenja i skrivenih blaga. Svakog dana, posle škole, trčao bi na vrh obližnjeg brda, sa malim teleskopom u ruci, i satima posmatrao kako se oblaci menjaju, pretvarajući se u dvorce, brodove i zmajeve.

Jedne noći, dok je spavao, sanjao je da se vozi balonom kroz oblake.

Balon je bio ogroman, šaren, sa korpom od pletenog pruća koja je mirisala na sveže pokošenu travu. Dečak je sedeo u korpi, držeći se čvrsto za konopce, dok ga je balon nežno nosio kroz mekani, beli svet.

Oblaci su bili kao planine, doline i reke, a sunčevi zraci su se prelamali kroz njih, stvarajući prelepe dugine boje. Bilo je to kao da se nalazi u potpuno novom svetu, svetu iz njegovih najdivnijih snova.

Odjednom, ugledao je čudna stvorenja kako lete među oblacima.

Bili su to oblačići sa krilima, sa očima koje su sijale kao zvezde padalice. Njihova krila su bila napravljena od najfinijeg, svetlucavog praha, a njihovi glasovi su zvučali kao zvončići na vetru.

Nije se uplašio, jer su mu izgledali prijateljski i veselo. Leteli su oko njegovog balona, smejući se i mašući mu.

Oblačići su se predstavili kao Floki, Pufi i Cici. Rekli su da žive u svetu oblaka i da su veoma srećni. Pozvali su ga da im se pridruži u igri.

Luka je pristao i počeo da se igra sa njima. Leteli su kroz oblake, skrivali se iza oblaka i pravili figure od paperjaste pene. Luka je napravio oblak u obliku zmaja koji je bljuvao duge, šarene trake, a Floki je napravio oblak u obliku broda koji je plovio kroz vazduh kao da su talasi.

Nakon igre, dečak je seo na jedan veliki, mekani oblak koji je mirisao na sveže pečene kolače. Oblačići su seli pored njega i počeli da pričaju o svom svetu.

Rekli su mu da je njihov svet pun radosti i ljubavi. Svaki dan je bio nova avantura, a svaki oblak novo otkriće. Pokazali su mu skrivene pećine u oblacima, gde su čuvali svoje dragocene igračke, napravljene od svetlucavih kristala i perja ptica koje lete kroz visine.

Luka je primetio da oblačići imaju malo igračaka. Upitao ih je zašto nemaju više. Oni su mu rekli da vole da dele svoje igračke i da im je najvažnije da se svi zajedno igraju. Rekli su mu da u njihovom svetu nema mesta za sebičnost i pohlepu, jer je prava sreća u prijateljstvu i zajedništvu.

Shvatio je da je zajedništvo i deljenje veoma važno. Obećao je oblačićima da će im poslati još igračaka kada se vrati kući. Oni su bili presrećni i zahvalili su mu se, a Cici mu je poklonila mali, svetlucavi kristal, rekavši da će ga uvek podsećati na njihovo prijateljstvo.

Dok su se spuštali nazad ka Zemlji, razmišljao je o svemu što je naučio u svetu oblaka. Shvatio je da je prava sreća u prijateljstvu i deljenju, a ne u materijalnim stvarima.

Kada je svanulo, Luka se probudio. Bio je tužan što je napustio svet oblaka, ali je bio srećan što je upoznao oblačiće. Odlučio je da će uvek pamtiti njihovu lekciju o zajedništvu i deljenju. Od tada, on je postao ljubazniji i nesebičniji dečak. Delio je svoje igračke sa drugarima, pomagao im u školi i uvek je bio spreman da sasluša njihove probleme.

I tako, svake noći, kada zaspi, sanja o svetu oblaka i svojim prijateljima, oblačićima. Deli sa njima sve pa i ukusne kolače koje baka napravi.