U dubokoj šumi, gde je vazduh mirisao na borove iglice i cveće, živeo je mali zeka po imenu Loki.

Loki je bio znatiželjan i hrabar zeka, uvek je želeo da otkrije nova mesta, ali je najviše voleo da istražuje skrivene uglove šume. Iako je bio mali, imao je veliko srce i nikada nije odustajao od svojih pustolovina.

Jednog sunčanog jutra, dok je skakao po livadi, Loki je primetio nešto neobično.

Na ivici šume, nedaleko od velikog hrasta, stajala je mala pećina koju nikada pre nije primetio. Pećina je izgledala neobično, a iz nje je dolazila slaba svetlost.

Zeka je bio znatiželjan, ali kao i sve zeke bio je i uplašen. „Šta li je unutra?“ pomislio je.

Nije mogao da odoli, pa je odlučio da krene u istraživanje. Uzbuđeno je potrčao ka pećini, i svaki korak bio je pun nade da će otkriti nešto čudesno.

Ušao je polako i oprezno, mrdajući mekanim ušima i njuškajući vazduh vlažnom njuškom, dok je svetlost postajala sve jača. Ispod njegovih malih šapica, tlo je bilo prekriveno svetlećim kamenčićima koji su sijali u različitim bojama.

„Kako je ovo lepo!“ pomislio je Loki, iako je osjećao malu jezu zbog nepoznatog.

Dok je išao dublje u pećinu, naišao je na svog prvog prijatelja – starog ježa po imenu Roki. Roki je imao oštre bodlje i uvek je bio oprezan, ali bio je i ljubazan i pomogao je zeki.

„Loki, šta te dovodi ovde?“ pitao je. Zekan je odgovorio: „Istražujem ovu pećinu i svetleće kamenčiće. Ne znam šta je unutra, ali želim da saznam.“

Roki je obazrivo klimnuo glavom i rekao: „Pa, pazi, Loki, ovde ima mnogo nepoznatih stvari. Neka mesta mogu biti opasna, ali veruj u sebe i svoju hrabrost. Zajedno ćemo biti sigurni.“ Zahvalan za novog prijatelja u avanturi zekan je još hrabrije krenuo napred.

Kamenčići na podu pećine su postali još svetliji i izgledali su kao da ih je neko pažljivo postavio tu. Bilo je jasno da je to mesto nešto posebno, ali šta?

Dok su hodali, naišli su na još jednog prijatelja – malu sovu po imenu Mila. Mila je letela oko pećine, a njene oči su uzbuđeno sijale poput dva zvezdasta neba.

„Loki, Roki, dobrodošli u moju pećinu!“ pozdravila je Mila.

„Ova pećina je mesto gde se sreću sve vrste prijatelja, i gde se nalazi tajna hrabrosti.“

Loki je bio zbunjen. „Tajna hrabrosti?“ pitao je.

„Da,“ odgovorila je sova.

„Ovi svetleći kamenčići nisu samo lepi. Oni su tu da nam pokažu put, i da nas podsete da prava hrabrosti nije u tome da se ne plašimo, već da imamo hrabrosti da se suočimo sa svojim strahovima.“

Zekan je razmišljao o njenim rečima. Bio je hrabar jer je odlučio da istraži pećinu, ali sada je shvatio da hrabrost nije samo u tome da se krene u avanturu, već da se suoči sa onim što nas plaši.

Ponosno je pogledao svetleće kamenčiće oko sebe. „Sada razumem! Hrabrost je da verujem u sebe, čak i kad se plašim.“

Sova je klimnula glavom. „To je tačno. Hrabrost dolazi iz srca.“

Loki je bio presrećan, jer je shvatio da hrabrost nije nešto što treba da traži spolja, već da je to nešto što već ima unutar sebe.

Dok su se izlazili iz pećine, zekan je osećao da je postao još hrabriji nego pre. Zajedno sa svojim prijateljima naučio je najvažniju lekciju: hrabrost nije u tome da ne osećaš strah, već da imaš snage da kreneš dalje, iako te nešto plaši.

Kada su izašli iz pećine, pogledao je u nebo i smeškao se. Svetleći kamenčići su možda nestali, ali osećaj hrabrosti i ljubavi prema prijateljima ostao je u njegovom srcu.